Meda je otres’o snove i traži kakvog jela. April mu reče: – Požuri, kruška je sasvim zrela! Pokupi davno iz šume Zima košulje bijele. Već su gomile meda skupile vrijedne pčele!
Požuri dobri Meda (za hranu se rado stara!), a šuma sva zagraja: „April te samo vara!“
Premudru teta-Liju April u šetnji srete i stade da je pita: – Kako si? Kako dijete? Nego, vidim da još nisi ništa za jelo našla, a tri debela pijetla šetajuć’ u šumu zašla!
– Šta?! – odmah pohita Lija, znana lopuža stara, a šuma se nasmija: „April te samo vara!“
Malu Zekinu kuću skrila šuma duboka. Pred njom zamišljen sjedi Zeko, brži od oka.
– O jelu misliš, Zeče? – April ga naglo trže. – Skoro će pasti veče, za put se spremi brže! Kad stigneš na kraj šume, tiho se spusti do sela. Tamo te čekaju, kume, glavice kupusa zrela!
Poskoči za svježi kupus mušterija stara; – zašušta za njim šuma: „April te samo vara!“
Kad April reče Vuku da blizu pase stado, potrča Vuk k’o vila (znamo to jede rado). Tako se desilo Vuji, nije prošao blaže. I za njim živo zabruji: „April te samo laže!“
Zbog ovih šala Aprila cijela se šuma smije; nad njom se oblak naduo, od smijeha suze lije. Sve više, više teku, sad će pljusak da pane… Moraće zvijeri, bogami, rastvoriti kišobrane!
