Sa mnom se moraš, sigurno složiti,
kako rasteš, problemi se počinju množiti!
Trebaš normalan u životu ostati,
i neka prava ljudina postati!
Bio bih pilot što leti u svemir,
ali u vazduhu, osjećam nemir!
Da budem doktor i liječim ljude,
pa da me hipohondri izlude!
Profesor možda, da učim sa djecom,
i da im raspust’ zagorčam kecom?
I naučnik da budem, imam u vidu,
da možda pronađem, lijek za sidu?
Mesar, klesar ili moreplovac bjesan,
fabrikant, cirkusant ili neki prevarant?
Pjesnik, slikar, govornik ili gradski odbornik,
zlatar, vratar il’ u crkvi fratar?
Poeta, atleta, možda igrač baleta,
kuvar, frizer, bluzer il’ obični luzer,
vajar za biste il’ model sa piste?
Srcelomac il’ šumski lovac?
I dok o tome razmišljah’ mlad,
nesnosna mene, spopade glad…
U to mi neko kuca na vrata,
ja ih otvorim, kad ono tata!
Tada naprečac, moj mozak shvata…
Kada narastem, postat’ ću tata!
