Dotaklo me neko ljeto,
svo čežnjivo, plavo čudno,
sve u meni promijenilo,
pa se trudim uzaludno
da razbistrim glavu ludu…
i sama se čudim čudu.
Šta to moje vene žari?
Šta to meni snove ne da
pa, me čudna jeza prođe
kad me Marko tako gleda?!
U oku mu nebu meko,
u osmijehu sve proljeća…
Uh, da mi je saznat samo
šta vragolan taj osjeća.
Tad bih mogla sasvim lako,
ruku toplu njemu dati…
Dal’ o meni danas misli_
Eh,da mi je samo znati.
Šta to misliš luda glavo?!
Kud bi, stani, naprijed ne dam…
Najbolje je ipak samo
da ga malo krišom gledam.
