“Može i more da prošeta,
šta to ima kome da smeta?”
Naljutilo se jedno more,
inače dobro, bistro i mirno,
skupilo talase, nabralo bore,
postalo hučno i neprozirno.
“I sunce, eto, putuje nebom,
i mjesec se veselo kotrlja u noći,
i Nikolina putuje s dedom,
moram i ja na put poći.”
Dugo ga ubjeđivala Obala mama,
privijala ga uz svoje skute.
Tužna što će ostati sama,
na kraju mu poželje srećne pute.
I zaspa more da se odmori,
sjutra ga dalek put čeka,
ali ga čudni skoliše snovi
i neviđeno jaka oluja neka.
Svu noć se tako more borilo,
daleki krajevi, nepoznati ljudi…
O, kako je samo srećno bilo
kad se na starom mjestu probudi.
Odloži more kofere svoje…
“Šta vrijedi biti nestrpljiv i ljut?
Ove mi palme baš dobro stoje,
putovaću neki drugi put.”
