Kroz rasplepletene ruke krkhe masline,
Svježi poljupci najmilijeg sunca ovlaž ljube jedre usne bijelog ljiljana,
dok mu na uho šapuću najljepši stih ljubavi.
Ruža sve to gleda, pa u sebi misli:
„Kad bih bila malo jedrija, kad bih jačim mirisom zračila,
samo jednom sunce da mi poljubi nedra…”
Puna bijesa i gnusnih misli, ruža stegnu korijen i izvi se visoko,
što bliže suncu, da je ljubi, a da ljiljan gleda.
Pruži se najviše što može i sunce uzme da je ljubi, da je miluje,
a ona, kao mornar u mirno more, uplovi u grohot.
Smijala se tako ruža, dičila i ponosila što je sada kraljica livade,
najrumenija i najmirisnija.
Ali, kada je sunce počevo sve jače i jače da je ljubi,
ona ne imade snage da se povije.
Ono nastavi, a ona krenu da se suši,
kao kakav list u sumornu jesen.
Ruža dreknu u plač, ali više je ni slane suze ne osvježiše,
već je samo opekoše i sa sobom, kao rijeka, odnesoše par suvih i beživotnih latica.
Kada joj mučna stabljika najzad puče,
a treskava, paperjasta glava pade u debeli hlad.
Ruža se zapita:
„Da li je moja mržnja zaista morala da bude ovako jaka,
da li je moj gnijev trebao da bude jači od moje duše?
Ipak, Sunčevog neba bilo je dovoljno za sve nas…”
Ljiljan, čuvši šta se dešava,
brzo pozva pčelu i posla zadnju kap svoje vode ruži.
Vidjevši to, sunce osuši kap, a ruža utonu u san.
Jelena Savić – 24.1.2010. Gradiška na Savi.
Nosilac Vukove diplome i mnogih prestižnih pjesničkih nagrada, ali i nagrada iz fizike, matematike i programiranja.
Najznačajnije pjesničke nagrade:
Prva nagrada na konkursu “Felis”, Lazarevac; druga nagrada Filipa Višnjića, Šid; treća nagrada Narodnog muzeja, Niš; prva nagrada Narodne biblioteke, Gradiška; treća nagrada DKC, Beograd; pohvala i specijalna nagrada DKC, Beograd; Kočićeva tkanica.
