Oko svake naše bilježnice
stegnut propis, ne možeš da dišeš,
za svaku je strogo određeno
šta ćeš u njoj do kraja da pišeš:
ovdje brojke, po lejama uskim,
tamo srpski, ovamo francuski.
Ima, ipak, u svakoga đaka
tajna sveska, to ti je za priču,
odrpana, zgužvana i kusa:
a od mila — svaštarom je viču.
Divna sveska, po bogatstvu carska,
raspjevana, smjela, slobodarska.
Tu se pišu istorije đačke,
sve u ludom vrije izobilju:
„Petar Krekac pokrao piljara,
prasac Meho voli gusku LJilju,
Mile Batić zaljubljen u Micu,
bata Kole voli razrednicu.“
U svaštari, u mojoj šarenki,
od prvoga reda odozgora,
sjedila je, kao na prijestolju,
moja krasna, jedinstvena Zora.
Ona, ona… svuda ko u bajci,
a tek pri dnu: „Nisam pis’o majci.“
A kasnije, oblak za oblakom,
pisao sam s neskrivenim jadom:
„Ovaj život nevjera je sama,
Zora šeta s Mićom Nakaradom.“
List obrneš, opet nove čini:
„Vječno vjeran biću Angelini!“
Godina se za godinom niže,
niču nova obećanja sveta,
dok odjednom, zar se i to nađe:
„Ovo mi je djevojka deseta!“
Kako tada, tako i ostade,
srce moje svaštara postade.
