Svako popodne, kad su se vraćala iz škole, deca su išla da se igraju u džinovoj bašti.
Bila je velika, divna bašta, sa mekom zelenom travom. Tu i tamo, po travi je raslo cveće, čudesno kao zvezde, a u proleće bi dvanaest stabala bresaka procvetalo nežnim ružičastim i bisernim cvetovima, dok bi se u jesen rađali bogati plodovi. Ptice su bile po granama i tako lepo pevale da su deca prestajala sa igrom da bi ih slušala.
– Kako smo srećni ovde! – dovikivali su jedno drugom.
Jednog dana vrati se Džin. Bio je u poseti kod svog prijatelja Kornuelskog džina i zadržao se punih sedam godina. Kad prođe sedma godina, on beše ispričao sve što je imao da kaže, a nije ni bio mnogo razgovoran, pa odluči da se vrati u svoj dvorac. Kad stiže, ugleda decu kako se igraju u njegovoj bašti.
– Šta vi ovde radite? – prodera se on oštrim glasom, pa deca pobegoše.
– Ovo je samo moja bašta – reče Džin.
– Svako to mora da shvati i niko, osim mene, ne može da se igra u njoj.
I tako on oko nje izgradi visoku ogradu i postavi natpis: PRISTUP ZABRANJEN! Bio je to veoma sebičan džin.
Jadna deca nisu imala gde da se igraju. Pokušala su da se igraju na putu, ali je on bio veoma prašnjav i prepun kamenja, a njima se to nije sviđalo. Po završetku nastave tumarala su oko visoke ograde i i pričala o divnoj bašti koja se nalazila unutra.
– Kako smo tamo bili srećni! – govorila su deca među sobom.
Tada dođe proleće i svuda se pojaviše cvetići i ptičice. Jedino je u bašti sebičnog džina još uvek vladala zima. Ptice nisu htele da pevaju jer nije bilo dece, a stabla su zaboravila da procvetaju. Jednom je jedan prekrasan cvet izvirio iz trave, ali kad je ugledao natpis toliko se rastužio zbog dece da se vratio u zemlju i otšao na počinak. Jedino su sneg i maraz bili zadovoljni.
– Proleće je zaboravilo ovu baštu i zato ćemo ovde ostati cele godine.
Sneg je prekrio travu svojim ogromnim belim ogrtačem, a mraz e srebrom obojio svo drveće. Pozvali su severac da ih poseti, pa on dođe. Bio je uvvijen u krzna i zavijao je po ceo dan u bašti rušeći dimnjake.
– Ovo je predivno mesto! – reče…
– Moramo pozvati i grad da nas poseti! Tako dođe i grad. Svakoga dana je po tri sata padao po krovu dvorca, sve dok ne bi razbio većinu crepova. I tada bi potrčao po bašti što je brže mogao. Bio je odeven u sivo ruho i dah mu je bio leden.
– Ne mogu da shvatim zašto je proleće toliko zakasnilo – reče sebični Džin.
– Dok je, sedeći kraj prozora, gledao svoju hladnu, belu baštu. Nadam se da će se vreme uskoro promeniti.
Ali proleće i leto nikako nisu dolazili. Jesen je svoje zlatne plodove darivala svakoj bašti, ali ne i Džinovoj.
– On je isuviše samoživ – reče ona.
I tako je tamo uvek bila zima, a severac, grad, mraz i sneg igrali su kroz drveće.
Jednog jutra, ležeći budan u postelji, Džin začu divnu muziku. Tako je bila umilna, da je pomislio kako to sigurno prolaze kraljevi svirači. To je, u stvari, bila samo majušna senica koja je pevala na njegovom prozoru, ali on već tao dugo nije čuo pticu kako peva u njegovoj bašti, da mu je to zvučalo kao najlepša muzika. Tada grad prestade da pleše iznad njegove glave, severac prestade da zavija, a neki prijatan miris dopirao je do njega kroz otvoren prozor.
– Čini mi se da je proleće konačno došlo – reče Džin, pa skoči iz postelje i pogleda napolje.
A šta je ugledao?
Video je predivan prizor. Deca su se provukla kroz rupu u ogradi, pa su sedela na granama stabala. Na svakom stablu koje je mogao da vidi, sedelo je dete, a stabla su bila toliko radosna što su se deca vratila da su procvetala, nežno njišući svoje ruke nad dečjim glavama. Ptice su letele i radosno cvrkutale, a cveće je izvirivalo iz zelene trave i osmehivalo se. Bio je to divan prizor, samo je u jednom uglu još uvek vladala zima. To je bio najudaljenijij deo bašte i u njemu je stajao jedan maleni dečak. On je bio tako malen, da nije mogao da dohvati grane stabla, pa je išao oko njega gorko plačući. Jedno je stablo još uvek bilo pokriveno mrazom i snegom, a severac je duvao i zavijao iznad njega.
– Popni se, dečačiću – reče stablo, i savi svoje grane što je više moglo, ali je dečak bio isuviše malen.
I Džinovo se srce razneži dok je gledao napolje.
– Kako sam bio sebičan! – reče on.
– Sad znam zašto proleće nije htelo da dođe ovde. Popeću tog jadnog dečačića na vrh stabla, srušiću ogradu i moja će bašta postati dečje igralište od sad pa zauvek!.
Njemu je zaista bilo veoma žao zbog onoga što je uradio.
Tako se on spusti niz stepenice i nečujno otvori vrata, pa izađe u baštu. Ali kad su ga deca videla, toliko se uplašiše da sva pobegoše, a u bašti opet zavlada zima. Samo dečačić nije pobegao jer su njegove oči bile toliko pune suza da nije video Džina kako dolazi. A Džin mu se prikrade, podiže ga nežno i stavi na stablo.
A drvo se odmah rascveta, ptice doleteše i zacvrkutaše na njemu, a mali dečak raširi ruke, obavi ih oko Džinovog vrata i poljubi ga.
A kad su druga deca videla da Džin više nije zao, vratiše se trčeći, a sa njima je došlo i proleće.
– Ovo je sada vaša bašta, mališani.
Reče Džin, pa uze jednu ogromnu sekiru i sruši ogradu. A kad ljudi u podne pođoše na trg, ugledaše Džina kako se igra sa decom u najlepšoj bašti koju su ikad videli.
Deca su se igrala celi dan, a uveče dođoše da mu poželel laku noć.
– A gde je vaš mali drug? – upita on.
– Dečačić kog sam popeo na drvo?
Džin je njega najviše voleo zato što ga je poljubio.
– Ne znamo – odgovoriše deca.
– On je otišao.
– Recite mu da sutra svakako dođe – reče Džin.
Ali deca rekoše da ne znaju gde on stanuje i da ga nikad ranije nisu videla, pa se Džin ražalosti.
Svako popodne, posle škole, deca su dolazila da se igraju sa Džinom. Ali niko više nije video dečačića koga je Džin voleo. Džin je bio vema ljubazan prema svoj deci, a ipak je čeznuo za svojim malim prijateljem i često ga je spominjao.
– Kako bih voleo da ga opet vidim – govorio je.
Prođoše godine, i Džin ostari i oslabi. Nije više mogao da se igra, pa je sedeo u velikoj naslonjači posmatrajući decu kako se igraju i diveći se svojoj bašti.
– Imam mnogo lepog cveća – rece – ali deca su najlepše cveće.
Jednog zimskog jutra, oblačeći se, pogleda kroz prozor. On više nije mrzeo zimu, jer je znao da tada proleće spava i da se cveće odmara.
Iznenada je začuđeno protrljao oči pa se zagledao. U njaudaljenijem uglu bašte jedno je drvo bilo svo u lepom belom cvatu. Grane mu bejahu zlatne, srebrno voće je visilo sa njih, a pod drvetom stajaše mali dečak kog je voleo. Džin se veoma obradova i istrča u baštu. Pohitao je preko trave i prišao dečaku. A kad mu se približi, lice mu se zacrvene, od srdžbe, pa reče:
– Ko se to usudio da te povredi?
Na rukama malog dečaka bejahu tragovi krvi, a tragovi krvi behu i na majušnim nogama.
– Ko se usudio da te povredi? – uzviknu Džin.
– Reci mi, pa ću uzeti svoj veliki mač da ga ubijem.
– Ne – odgovori dete.
– Ovo su rane ljubavi.
– Ko si ti? – reče Džin, a neko čudno poštovanje ga obuze, pa kleče pred dečaka.
Dete se nasmeši Džinu i reče:
– Pustio si me jednom da se poigram u tvojoj bašti, a danas ćeš ti poći sa mnom u moju rajsku baštu.
A kad to popodne dotrčaše deca, zatekoše mrtvog Džina pod jednim drvetom, svog obasutog belim cvetovima.