Polazak u vrtić predstavlja veliku promenu u životu deteta i čitave porodice, novo poglavlje u kojem se dete možda prvi put odvaja na duže vreme od roditelja, susreće s brojnim novim ljudima, novim prostorom, situacijama…
Polazak u vrtić istovremeno je velika promena i za celu porodicu, koja može izazvati i radost i strah. Roditelj može s ponosom gledati svoje dete kako se „otiskuje u svet“, radovati se ponovnom povratku na posao, tome da će imati nešto više vremena za sebe, no neretko će to biti praćeno i zebnjom, pitanjima: „Kako će se moje dete snaći, hoće li vaspitačice prepoznati kad je tužno, gladno, hoće li znati da traži šta mu treba…„
Kako bi polazak u vrtić detetu i porodici bio što ugodniji, stručna služba vrtića, koja se najčešće sastoji od pedagoga, psihologa, glavne sestre i defektologa, nastoji pri upoznavanju roditeljima dati što više informacija o raznim aspektima života u vrtiću. Pri upisu takođe se vrši intervju koji ima za cilj prikupljanje što većeg broja bitnih informacija o detetu, njegovom dosadašnjem razvoju i navikama te porodici kao celini, što kasnije olakšava razumevanje ponašanja i reakcija deteta.
To je takođe i prilika roditeljima da postave pitanja o svemu šta ih zanima – o organizaciji i programu rada s decom, pedagoškom i psihološkom pristupu i slično.
KAKO PRIPREMITI DETE ZA POLAZAK U VRTIĆ?
Priprema dece za vrtić pre svega zavisi od uzrasta i detetove ličnosti.
Cilj pripreme za vrtić je da se detetu unapred stvori što jasniju predstava o tome što ga očekuje te učiniti vrtić privlačnim cljem kojem se ono može veseliti.
Najčešće starija deca, uzrasta od četiri godine nadalje, imaju veću potrebu za druženjem s drugom decom, što onda vrtić čini privlačnijim.
Takođe postoje razlike među decom u načinu kako najčešće reaguju na promene – neka deca u prvim godinama života na većinu promena prvo reaguju otporom, npr. prvo odbijaju svaku novu hranu, novu osobu i sl., što može biti indikator da će na taj način pristupiti i vrtiću.
Druga deca, međutim, lako i radosno, „bez problema“ krenu u vrtić, a reakcija usledi nakon nekoliko dana ili nedelja, kad shvate da je to za stalno…
PRE POLASKA U VRTIĆ:
U razgovoru upoznati dete s promenama koje ga očekuju, kako bi stvorilo što jasniji pojam o životu u vrtiću. Ukoliko su i roditelji sami pohađali vrtić mogu detetu da ispričaju svoje uspomene iz tog razdoblja, a ujedno i razmisle kakvo je sećanje na vrtićke dane ostalo zabeleženo u njima. Jer ako roditelj ima pa makar i nesvesno, negativan stav prema vrtiću, dete će to osetiti i to će se odraziti u njegovom/njenom ponašanju.
Stvoriti jasnu vizuelnu predstavu – gledati slike i filmove o životu dece u vrtiću, prošetati do vrtića, razgledati igralište i to ne jednom već mnogo puta.
Igrati se „vrtića“, na taj način pomoći detetu da unapred razvije strategije koje će mu olakšati snalaženje („Ako trebaš u WC – kako ćeš se obratiti vaspitačici da ti pomogne…“)
Vežbati odvajanje, npr. odvesti dete na sat/dva u neku od igraonica i – samo ukoliko dete na to pristane! – ostaviti ga prvo samo na 10 minuta, pa na 20 itd..
Pripremiti šta će dete poneti se sobom kao simboličku „poveznicu“ s roditeljskim domom (tzv. „prelazni objekti“) – dragu igračku, sliku, slikovnicu.
U većini vrtića je praksa postupno „privikavanje“. Dakle, dete prvih dana dolazi na kraće vreme na igranje, u prisutnosti roditelja. To razdoblje je važno kao prelaz iz roditeljskog doma u vrtić te pruža roditeljima mogućnost upoznavanja i komunikacije s vaspitačicama – dugo vremena će biti saradnici u odgoju deteta i važno je da uzajamni prenos informacija bude što potpuniji, kontakt što ugodniji.
ŠTA NIKAKO NE TREBA RADITI:
Koristiti vrtić za zastrašivanje („Vidjećeš ti, tamo nećeš moći…“) – na bilo koji način!
„Prevariti“ dete, npr. nastojati neopaženo otići kad se ono zaigra… (bilo u igraonici, bilo ako ga ostavljate kod rodbine, prijatelja…). To kod deteta može da ima za posledicu gubitak poverenja zbog kojeg se više neće opustiti u igri, već stalno biti na oprezu i kasnije otežati prilagođavanje na vrtić. Ako dete mora negde da ostane bez roditelja, onda je važno da se roditelj oprosti od njega, kaže mu/joj kad će doći i onda se toga i drži. Detetov plač i pobuna su prirodne emocionalne reakcije i valja ih kao takve i prihvatiti (pa i kad se nama kida srce što ih moramo ostaviti), a ne pokušati ih izbeći zataškavanjem i neiskrenošću. Osnovne potrebe deteta su potreba za sigurnošću i ljubavlju. Ništa ne poljulja dečji svet više od roditelja koji ne daje jasne poruke, ne drži reč.
Ukratko – priprema za vrtić unosi vrtić u život deteta i porodice znatno pre nego što dete zaista krene. Vrtić se uz dobru pripremu počinje doživljavati kao nešto poznato i blisko, što će olakšati prelaz u trenutku kad dete krene u to novo poglavlje svoga života.
mr.spec. Melita Stipančić, klinički psiholog
www.maminosunce.hr
