Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u hladu. Utom udari odnekud Ero:
– Pomozi Bog, kado!
– Bog ti pomogao, kmete! A odakle si ti, kmete?
– Ja sam, kado, s onoga svijeta.
– Je li, Boga ti, a nijesi li viđao tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?
– O! kako ga ne bih viđeo! On je moj prvi komšija.
– Pa kako je, Boga ti, kako živi?
– Hvala Bogu! Zdravo je, ali se bogme dosta muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu.
– A hoćeš li ti opet natrag? Ne bi li mu moga ponijeti, da mu pošljem malo ašluka?
– Bih, zašto ne bih, ja idem sad upravo tamo.
Onda Turkinja otrči tamo, đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i štogod bude novaca u njoj da Eri, da ponese Muji. Ero dokopa novce, pa metne u njedra pa bježi uz potok. Tek što Ero zamakne uz potok, al’ eto ti Turčina, đe vodi konja da napoji, a Turkinja te preda njega:
– Da vidiš, moj čovječe! Tuda sad prođe jedan kmet s onoga svijeta pa kaže za našega Muju, da se muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu; te sam mu ja dala ono novaca, što je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese.
A Turčin:
– Pa kud ode? Kud ode?
A kad mu žena kaže, da je otišao uz potok, onda on brže bolje skoči na gola konja, pa poćera uz potok! Kad se obazre Ero i vidi Turčina, đe trči za njim, a on onda bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče vodeničaru:
– Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina, da te posiječe; već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz brdo tuda oko vodenice.
Vodeničar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i ne imajući kad pitati, zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu, a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uz brdo. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu, pa još uzme malo brašna te se pospe i načini se pravi vodeničar.
Utom i Turčin dotrči pred vodenicu, pa sjaše s konja i uleti u vodenicu:
– Kamo more taki i taki čovek, što je sad tu ušao u vodenicu?
Ero mu kaže:
– Evo ga vidiš đe uteče uz brdo.
Onda Turčin:
– Drži mi more konja.
Ero uzme konja, a Turčin uz brdo za vodeničarom, ovamo, onamo po bukviku. Kad ga već stigne i uvati, a on:
– Kamo, nesrećo, novci što si prevario moju ženu te uzeo da poneseš Muji na oni svijet?
Vodeničar se stane krstiti i snebivati:
– Bog s tobom, gospodaru! Ja niti sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca.
I tako im prođe čitavo po sata, dok se osvijeste i vide šta je. Onda Turčin potrči na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali hoćeš! Ero uzjahao konja pa otišao bez traga, a Turčin savije šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče:
– Kamo, čovječe! Šta uradi?
Veli Turčin:
– Ti si Muji poslala novaca, da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pješice.
