Đače uči, kraj prozora sjedi; sunce zlatno u dječaka gledi; smiješi mu se, milo mu besjedi:
„Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače!“
Đače kliče: „Meni hitnja nije; čekaj, sunce, da naučim prije.“
Đače piše, kroz prozor ne gledi, al’ na grani mala ptica sjedi, pa mu pjeva da ga malko jedi:
„Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače.“
Đače kliče:
„Meni hitnja nije; čekaj, ptico, da naučim prije.“
Đače sjedi i u knjigu gledi; zrela kruška u sobu mu viri, slatki miris svoga ploda širi.
„Sad je doba da se igra, skače. Hodi k meni, milo moje đače.“
Đače kliče:
„Meni hitnja nije; čekaj, kruško, da naučim prije.“
A kad knjigu proučilo đače, knjigu sklapa i na noge skače.
„Tko me zvao? Tko me k sebi htio? Dolazim vam jer sam naučio.“
Sunašce se đaku osmjehuje, ptičica ga pjesmom dočekuje, a kruška mu slatki plod daruje.
