Deca uče kroz igru i razgovor, kroz ljubav i pažnju i zato roditelji trebaju da budu osvešteni koliko je važno baviti se detetom od najranijeg doba, koliko je važno koje će crtane da gleda i koliko je važno otići u šetnju i razgovarati, koliko je važno igrati se smislenim igračkama kao što su kockice, figurice i puzzle i tada se dete razvija u pozitivnom smeru
Česte teme majki, ređe očeva, dece predškolaca, nekoliko meseci pre početka nastavne godine vezane su uz početak školovanja u prvom razredu. Razgovara se o patikama za fizičko, izgledu i ceni školske torbe, sveskama, olovkama, gumicama, makazama za levake i dešnjake, novoj odeći, mapama ovoga ili onoga izdavača, peretonicama na dva i tri sprata, strogoj i onoj blagoj učiteljici, o jedinicama i peticama i koječemu još.
Naravno mame su sve kupile: najbolje patike, sveske, peretonice…
Dođe taj prvi dan, prvačići stoje pred školom, gledaju u svoju nasmešenu i razgovorljivu učiteljicu ili učitelja. Vrlo ozbiljno gledaju u učiteljicu i misle: „Zašto je ta žena toliko ljubazna kada je ta škola tako ozbiljna stvar pa tetka Mirjana i moja mama ne prestaju da pričaju već nedeljama o školi i vrlo su zabrinute u vezi toga.“
Deo roditelja je opušten i smiren jer veruju da će učiteljica na prvom susretu u školi reći što sve još treba nabaviti i u kojem vremenskom periodu. Uostalom, znaju da mogu doći u školu i pitati učiteljicu da li su nabavili sve što je potrebno. Deca takvih roditelja se smeše sramežljivo iz prvoškolske kolone već prvi dan.
DETE NAPREDUJE IZ DANA U DAN
Da li trebaju taj prvi dan da dođu puni različitih znanja, naučenih malih i velikih štampanih, možda i pokojeg pisanog slova ili možda svih? Da li trebaju da znaju da rešavaju računske zadatke, broje do 100.00, znaju da je srna manja od jelena i da postoji jelen lopatar i kako se zovu njihove ženke? NE, ali…..
Nauka napreduje iz dana u dan, svakodnevno čitamo o novim spoznajama o svetu oko nas pa tako i svim područjima detetovog razvoja: fizičkom, socijalnom, govornom, spoznajnom i emocionalnom. Trudnice, koje se obrazuju u tom smislu, razgovaraju sa svojom dečicom od dana kada vide prve otkucaje srca na ultrazvučnim ekranima u lekarskim ordinacijama, očevi pevaju pesmice trudničkim stomacima svojih supruga svesni da vibracije dolaze do njihovog prvo, drugo ili trećerođenca. Očevi žele da učestvuju u porođajima nakon kojeg ljubav, pažnja i briga samo rastu i rastu.
Zašto priču o slovima počinjem gotovo začećem? Pa upravo je početak važan, najvažniji jer ono dete iz kolone, koje sa simpatijama i smeškom gleda svoju učiteljicu, slušalo je tatine pesme pre rođenja, majka mu je pričala i tepala i unosila se, nežno, u lice u porodilištu. A kako je dete raslo, nežno ga je milovala kad je bilo bolesno i govorila: „Proći će, bićeš opet kao nov!“ objašnjavajući mu sve o toj bolesti i ozdravljenju rečima koje je dete razumelo.
Taj brižni otac pa i silno umoran od posla odveo ga je u šetnju dok je majka spremala kuću, odveo, dečaka ili devojčicu (svejedno) na pecanje kod bake i u kokošinjac kod strine ili kod dede u garažu u kojoj je bilo puno alata. I objašnjavao, objašnjavao, objašnjavao.
A majka je u rano jutro odgovarala na bezbrojna pitanja svoga znatiželjnog malog „zlata“, spravljajući pritom prekrasnu tortu za dečiji rođendan i motajući sarmu za dva dana. Objašnjavala što je sarma, od čega se pravi, odakle je kupus, šta piše na kesi brašna i šećera, kojim slovom počinje reč brašno, a kojim šećer… A zatim mu rekla da joj pomogne da spremi kuhinju.
RAZVOJ POČINJE U MAJČINOM STOMAKU
Vikendima su zajednički odlazili u posete bakama i dekama, u duge šetnje, u zoološki vrt, u bioskop i pozorište, zimi na sankanje i grudvanje i putem u automobilu ili hodajući objašnjavali gde šta piše, šta je i zašto negde nacrtano.
Slikovnice su došle same po sebi, jer takvi roditelji znaju da su slikovnice važne pa su deca u određenom dobu poželela da sama nešto pročitaju i krenuli su da uče slova. Spontano.
Bilo je tu i bojanki i blokčića u koje je dete moglo da crta i pravi se da piše i počelo je spontano da piše štampanim slovima: MAMA, TATA i svoje ime, neki već s četiri godine.
Brojali su prasiće i patuljke u bajkama, jabuke na drvetu u bojankama i koke kod strine u kokošinjcu. A bilo je tih koka puno, dvadesetak. I naučili da broje do deset, dvadeset, možda i na nekom stranom jeziku.
Da li je ovo dete, čiji razvoj pratimo od majčinog trbuha, naučilo da čita, piše i broji? Da.
Da li je to dete razvilo interes za sva slova i naučilo ih? Verovatno da, ako ne sva, a onda sigurno zna većinu, a zna i da čita kraće reči.
Da li to dete zna da broji do deset? Zna sigurno i do 100. Jer kada je saznalo za broj deset sigurno se pitalo šta je iza deset, iza dvadeset…
Da li je to dovoljna priprema za školu? Da.
Ne treba ih učiti pisana slova jer ih učiteljica u školi uči i pravilnom pisanju i pravilnom spajanju tih slova pa će im biti lakše ako to uče od početka.
ŠKOLA – NOVA SITUACIJA U ŽIVOTU
Kroz igru i razgovor, kroz ljubav i pažnju te osveštenost roditelja koliko je važno baviti se detetom od najranijeg doba, koliko je važno koje će crtane gledati i koliko je važnije otići u šetnju u kojoj će razgovarati s roditeljima o drveću, reci, potoku, mostovima, automobilima, jelenima, srnama, i leptirima, koliko je važnije igrati se smislenim igračkama kao što su kockice, figurice i puzzle dete se razvija u pozitivnom smeru, pripremajući se za sledeću stepenicu u životu.
Nikako ne treba decu podsticati da sede celo poslepodne i gledaju TV ili igraju kompjuterske igrice samo kako bi što manje ometali roditelje koji su umorni od posla i života, a život deteta prolazi onako, usput pa roditelje u prvom razredu hvata panika jer dete ne može celo prvo polugodište sintetički da pročita reč; npr.: D R V O pročita ŠAL.
To nije neuobičajeno prvih mesec do dva, ali sve dalje je velika poteškoća za dete jer ostatak odeljenja već čita rečenice.
Na sreću, više je osveštenih roditelja pa u prvom razredu imamo simpatične „bistrice“ s kojima je druženje, razgovor i rad prava uživancija. Roditelji takvih učenika najčešće su opušteni, otvoreni i spremni na razgovor te kvalitetno rešavanje eventualnih problema. Ali pre svega poštuju autoritet škole i učiteljice, prema učiteljici se odnose s poštovanjem. Usmereni su napretku deteta u svim područjima njegova školovanja i života. Ohrabruju ga i podstiču, a manje kritikuju i kažnjavaju, zahtevaju da spreme svoje igračke i svoju sobu, jer kod svoje dece žele da razvijaju veštine, znanja i samostalnost.
Ako su naučili da spreme svoju sobu, znaće da spreme svoje radno mesto u učionici.
Naše dete iz stomaka je spremno za školu, znatiželjno i veselo jer zna da je to nova situacija u životu, ali dobra i zdrava situacija u kojoj će napredovati iz dana u dan. Roditelji su mu mirno objasnili da je škola sjajna, da se u njoj uče nove stvari svakodnevno, da se pritom deca zabavljaju, a da je učiteljica osoba koja mu u svemu pomaže i na koju se može osloniti u svim situacijama u školi.
POMOĆ U UČENJU
Roditelj će pomoći oko domaćeg ako dete to zahteva, odnosno ne može samostalno da reši zadatke. Roditelj će proceniti da li je dete usvojilo ono što se učilo u školi, ako nije, tada će pomoći detetu da to uvežba neko novo slovo, napiše neku tešku reč. Pročitati dugačku pesmicu, objasniti zadatak rečima iz matematike.
Sve će to roditelj saznati kroz razgovor s detetom, supružnikom i učiteljicom. Potrebno je ostvariti otvoren i iskren odnos s učiteljicom. Treba biti spreman i na učiteljičine pohvale te poneku pokudu ponašanja deteta. Prihvatiti je, popraviti i ići dalje, bez dramatizovanja i preuveličavanja.
Uputstva pri radu s detetom kod kuće treba da budu kratka i jasna: „Pogledaj u svesku šta imaš za domaći. Da li znaš to sam da uradiš? Ako ti nešto nije jasno zovi me, ja ću ti pomoći“.
Nažalost, još uvek ima i onih roditelja koji misle da ih baš sve mora naučiti učiteljica, ponekad od pristojnog pozdravljanja, higijene, razlikovanja dobrog i lošeg ponašanja pa svega ostaloga. Naravno da je takav način razmišljanja neprimeren, grubo rečeno zaostao.
Tu i tamo se nađe roditelj koji u prvom razredu puno toga radi umesto deteta; boji, crta, izrezuje i nagovara dete da laže učiteljicu kako je to samo uradilo. Dugo radim i svaki put sam frustrirana objašnjavajući takvim roditeljima da njihovo dete tako NE MOŽE da nauči da boji, crta, izrezuje, računa, piše…. Znam da je teško ponekad sedeti kraj deteta i satima ga gledati kako se muči kod nekog zadatka, ali uz smireno vođenje i objašnjavanje dete će svaki put biti mrvicu brži kod takvog zadatka i to je jedini ispravni put…
Reklo bi se: Bez muke nema nauke.
PIŠE Lidija Prpić